Pogledajte ovu ljepotu, narušenu jedino nesavjesnim bacanjem smeća sa ove strane obale koja je pristupačnija za izletnike koji dolaze vlastitim automobilom.
Inače ona druga strana je možda bolja za ribolovne usamljenike a čula sam da se tamo javljaju kapitalni šarani i amuri! Hjoooj!
Pošto nisam mogla pomiriti obje solucije (pristup sa automobilom punim kamp i ribolovnog pribora + pecanje) odlučila sam se na ovo mjesto (mjesto sa kojeg sam i slikala a ne ono tamo prijeko), prethodno očistivši tuđe smeće tako da sam tek tad mogla potpuno uživati u prirodi!
Do ovog jezerceta se dolazi kada idete putem od Živinica prema Banovićima. Negdje na četvrtom ili petom kilometru prije mosta nad rijekom Oskovom ima skretanje u lijevo i neugledna tabla na kojoj piše “VIŠĆA” ! Da nije tog mosta sa naznačenom rijekom OSKOVA, mnogi bi promašili ovo skretanje za Višću i produžili za Banoviće! Od ove raskrsnice ide se još rudničkim putem oko 1,5 km da bi se stiglo do ovog jezera ispod sela Beširevići! To je jedina odrednica za pronalaženje ovog jezera jer kako ja znam, ovo jezero nema ime. Bar ne zvanično! Heh…
Jezerce spada u grupu “napuštenih rudničkih kopova”, kako bih ih ja nazvala. Nepravilnog je oblika, karakterističnog za rudničke kopove i njihove mašine jer se vidi tačno kuda se mašina za otkop povukla, naravno, poslije eksploatacije ugljena!
Po mojoj slobodnoj procjeni dugačko je do najviše 170 m (najduži krak) a široko do 50 m! U njegovoj bližoj okolici ima ih još desetak ali ovo je najveće. Tačan broj jezera neznam ali “domaći” mi kažu da ih ima na stotine. Što manjih, što većih ali ni jedno nije veće od ovog a da je poribljeno. A sad da ja lutam stazama i bogazama pa da vidim i tih ostalih “stotinjak” jezera, nisam skrenula s pameti (potez od Višće do Banovića dugačak preko 20 km). Osim toga, jedino se ovom “većem” jezeru može prići automobilom! Kažem “većem” jer ni jedno jezero u ‘tuzlanskom bazenu’ ne premašuje dimenzije 400 x 300 metara. Ovo baš nije sigurno jer sam mjerenja izvršila od oka! Zato, nemojte da vas lažu na drugim eko i ribolovnim portalima. Većih jezera u ”tuzlanskom bazenu”, nema!!! Toliki je od prilike (radni) radijus kretanja mašine za otkop (otkrivku) uglja. Veličine pojedinih otkopa su uslovljene bogatstvom (ili siromaštvom) rudnih bogatstava pa se tako i desilo, kroz ovaj dugi period ekploatacije od stare Jugoslavije, ex-Juge pa do današnjih dana, da se na tuzlanskom bazenu stvorilo, s namjerom ili ne, preko hiljadu (i kusur) jezera čije veličine variraju od 10 x 5 metara pa sve do 400 x 300 m kao npr. jezero nastalo na Šićkom kopu!
Za TUZLANSKI BAZEN, kako su ga naši lokalni ekonomski moćnici nekad s ponosom nazivali, može se slobodno reći da je “Finska u malom”! Kanton sa hiljadu jezera! Većina od njih su nedostupna (mislim na pristup automobilom), nama običnim smrtnicima, kamperima i ribolovcima! Samo mali broj njih je organizovano poribljavan i to uglavnom od strane lokalnih ribolovnih entuzijasta (recimo… jezero na Šićkom kopu).
U toku je rekultivacija zemljišta. Na nekim od tih površina, sad se siju poljoprivredne kulture kroz tzv. ogledna imanja, zatim sade se voćke koje daju brz rod. Već ima poznata tuzlanska rakija dobivena od šljiva sa oglednih parcela zasađenih na rekultivisanom zemljištu nakon eksploatacije uglja! Pošto rakiju (uopšte alkohol) ne konzumiram, ne mogu sad pogoditi njen tačan naziv! Ne zamjerite!
O ovoj temi ću, jednom prilikom, pisati u posebnom postu! Mislim na vraćanje zemljišta u ekološki prihvatljive okvire!
Nećete vjerovati! Skoro 100 kg tereta sam istovarila iz automobila! Jadni auto! Čega sve nema. Pola sata sam samo potrošila na slaganje kod utovara istih. Valjalo mi je pripremiti krmu (prihranu za ribu) a moj vjerni pratioc na izletima pobrinuo se za namještanje stolova, stolica, suncobrana, roštilja i tako to! Wooow… Imali smo još prošlogodišnjih hrastovih cjepanica i briketa za roštilj. Lampe, svijeće, ćebad, jedaći pribor računajući tu i čaše, tanjire, kojekakve šerpe, tiganje, tanjirače, flaše sa vodom za piće i pranje ruku… Pola ovih stvari su zimovale u automobilu nekoliko mjeseci. Naravno, osim mog skupog ribolovnog pribora koga sam brižljivo pripremala za proljetnu sezonu u svom stanu tokom dugih i hladnih zimskih dana!
Trebalo je srediti predveze i prilagoditi ih ovoj vodi.
A onda krenuti u malo akcije…
U međuvremenu sam pripremala pribor i za “dubinku”. Jednog usamljenika (štap) u vidu “balerine” sam postavila za svaki slučaj ako naleti neki od predatora (štuka)! Bilo je ulova ali uhvaćenu ribu nisam spremala u čuvarku koja je ostala suha na obali. Ulov?! Pa, preko stotinu bjelica koje su mi, uzgred, više služile za mamce na predatore te sam samo one prikladne veličine ostavljala u kantu s vodom dok sam ostale odmah vraćala nazad, zatim pokoja žutooka i dosadnih somića koje nisam ni brojala.
Evo tog dosadnjakovića. Ovaj je nešto svjetlije boje dok su mahom svi tamniji sa ove i drugih voda u tuzlanskom kantonu!
Po slobodnoj procjeni, uhvatila sam preko 2 kg ribe koju sam naravno odmah vraćala u vodu osim gore spomenutih bjelica koje su mi služile kao keder-mamci! Meni dovoljan ulov. Napominjen da je ovo ipak takmičarska krma (primama). Moralo je biti nečega od ulova. Kapitalnog ulova opet nije bilo! A gdje će i biti od ovog dosadnog ljepotana-američkog patuljastog somića! Vidim komšije do mene su se mučili. Nisam baš bila sigurna da li su došli da rostiljaju, pecaju ili da se džabe sramote jer krajičkom oka uhvatila sam njihove pogleda ka mojim štapovima i mojim akcijama na vodi! Haahahahahahha… Ehee… Dina se spremila za ovaj dan. I kamperski ali boga mi i s priborom i mamcima!!!
Vrijeme se mijenjalo. Sunčane faze pa onda kratkotrajne naoblake. Morala sam ponekad potražiti spas i u hladu.
U prirodi se lako ogladni!
Pošto je vrijeme bilo nekako “sumnjivo” odlučila sam da popečem i preostalo meso na roštilju. Uh, jesam se nadimila! Bilo je dosadnog vjetra. Nikad nisam mogla znati s koje će strane zapuhati pa mi je džabe bilo mijenjanje pozicije na stolici uz roštilj. Hehehehehehe… Uostalom, nadomak sam planini. U planini ništa nije čudno pa ni nevrijeme iznenada!
Malo sam mijenjala pozicije.
Počelo se opet “oblačati” pa sam odlučila dok pecam da se uporedo spremam i za lagani povratak kući!
Sve u svemu, još jedan divan dan. Nadam se da će vas ove moje slike ponukati da i vi izađete vani iz svojih domova i ovjekovječite svoj izlazak u prirodu nekim divnim slikama iz vašeg kraja. I nadam se prikupite malo više energije za predstojeću radnu sedmicu (stres) i odlazak u grad obavijen smogom! Hmm…
Do tada, BISTRO narode!
[...] Više slika možete pogledati desno u rubrici ‘Posjetite i druge stranice Ribolovne priče’ ili direktno klikom na ovaj link: http://edinameskovic.wordpress.com/americki-patuljasti-somic-okupirao-viscu/ [...]
Povratni ping od Američki patuljasti somić “okupirao” Višću! « Ribolovna priča — 3. Maj 2009 @ 8:15
Odlićno odrađena reportaža! Neka nam bude što vise ovakvih slika na tvom blogu! I ja sam zaljubljenik u prirodu!
komentar od taboovoice — 3. Maj 2009 @ 4:55