Ribolovna priča

9. Oktobar 2010

Najzad se neko sjetio Modraca!

Javna deponija na obali Modraca u MZ Kiseljak

Svaka čast mladima. Sjetili su se makar preko Facebook-a da animiraju ljude na ovoj hvale vrijednoj ekološkoj prozivci jer ipak je ovo daleko od akcije. Nekad je Facebook bio jak kad su u pitanju bile velike ekološke i političke aktivnosti. Sad su i domaći moćnici (čitajte političari ako vam više odgovara) oguglali na to.

Nas ekologe ili bar koji se se smatramo ljubiteljima prirode i zagovornicima njene čistoće, “lokalci” ne hebu ni za suhu šljivu!

I ova deponija je locirana u MZ Kiseljak

Nek’ mi ne zamjere na oštrim riječima ali dok se u glavama mnogih ne promjeni “ono nešto” ili još popularnije “dok ne dođu tobe”, ništa se u vezi Modraca neće promjeniti. Ja ga već godinama ne pohodim pogotovo od kako sam napustila takmičarski ribolov!

Zašto ne pohodim?

Dojadilo mi da prvo moram očistiti tuđe smeće na obali pa tek onda namjestiti kamp na nekoj povoljnoj ribolovnoj destinaciji!

A šta tek vadim iz vode to je posebna priča. O tome sam pisala u svojim prethodnim postovima!

Nema se šta za reći! Turisti se "pale" na ovo!

Kopiram tekst u potpunosti bez ikakvih ispravki! Momcima koji su ovo postavili na Fejs bih samo preporučila da manje kopiraju i da daju više “osobnosti! svojim člancima! Pogotovo ako se radi o autohtonim napisima sa nekadašnjih blogova i web-portala te fotografija skinutih sa istih!

Ne zaboravite! Ja još surfam internetom i ne pecam samo virtualno kako to misli jedan LJUTI banovićanin sa Ramićkog jezera! Pogodio ga moj ekološki osvrt i na to “obešćašćeno” jezero!

A da bih se i ja, makar virtualno priključila vašoj akciji, koristim se prilikom da i ja postavim nekoliko slika sa vaše Fejs-grupe! Ne zamjerite!

Ja ovakvu brodicu ne bih ostavila na nemilost zubu vremena! Bar toliko cijenim svoj novac. Hmm...

 

Kad ne znaš šta ćeš sa krntijom, "krhni" je u Modrac!

Zar je potreban komentar?

Ako ti zatreba građe za novu kuću slobodno uzmi sa starog hotela na Kiseljaku! Džabalama je…

 

Zar nije tuzno gledati ovakvu ljepotu,ovakvo bogatstvo koju mnogi nemaju,a za koje mnogi nemaju razumjevanja i pameti.Zastitimo ovo makar od vece stete kada je jedna vec ucinjena!!!Kakvi su to ljudi pa unistavaju ovakvu ljepotu?

POSTANAK

Akumulaciono jezero Modrac nastalo je 1964.godine izgradnjom brane na rijeci Spreči u mjestu Modrac, opština Lukavac, kako bi se industrijska postrojenja Tuzle i Živinica snadbjevala vodom. Na njega se može doći sa svih strana. Iz pravca Doboja I Gračanice magistralnim putem Doboj –Tuzla.U Lukavcu se skrene desno na regionalni put prema Banovićima, uzvodno uz rijeku Spreču, prolaskom kroz mjesta Modrac i Prokosoviće, stižete do jezera. Nastavljajući tim putem prolazite kroz mjesta Lukavačke opštine: Bikodze, Turija, Babice, Poljice. Pristup jezeru moguć je duž cijele obale. Ako se krećete iz pravca Hrvatske i preko graničnog prelaza Orašje te iz pravca Gradačca i Srebrenika, do jezera ce te doći putem Orašje – Tuzla.U mjestu Šićki Brod (raskrsnica – petlja pred Tuzlu) možete skrenuti desno prema Lukavcu i izaći na jezero več navedenim putem Doboj – Tuzla, ili produžiti, pa preko Kiseljaka i eto vas na jezeru.Ako dolazite iz pravca Sarajeva magistralnim putem prema Tuzli, do jezera možete stići prolazeći kroz Živinicku opstinu, Šerici priluk, ili produžiti do Husina ili Šićkog Broda. I da hoćete, jezero ne možete promašiti. Riječ je o jednoj od najvećih akumulacija u bivšoj Jugoslaviji, u koju se ulijevaju rijeke Spreča i Turija. Prostire se na oko 17 kvadratnih kilometara, maksimalna dubina je oko 20 m., najveća širina oko 1600 m., a dužina 11 km..
Jezero Modrac je izuzetno veliki potencijal, ne samo za snadbjevanje idustrijskih postrojenja vodom, već i za navodnjavanje, zatim kao moguća fabrika pitke vode, idealno mjesto za razvoj turizma, i za najvazniju stvar na svjetu – ribolov. Cijelom dužinom obala je pristupačna i za vrijeme niskog vodostaja, automobilom se može stići skoro do svakog dobrog mjesta za pecanje na jezeru. Za vrjeme visokog vodostaja, potrebno je kratku dionicu preći pjesice.
Najveće dubine prostiru se sredinom jezera, gdje su i stara korita rijeke Spreče i Turije, te u neposrednoj blizini brane. Dno se sastoji od zemlje i kamena, na jednom djelu Tuzlanske obale ispod Kiseljaka i dobar dio obale ispod sela Bokavici u Lukavačkom dijelu, kao i prema brani. Dno jezera prepuno je panjeva, krupnog kamenja i ostataka drveća, kuća i drugih potopljeni objekata.

ŽIVOT U JEZERU

Jezero je bilo najbogatije u periodu njegovog nastanka pa negdje do 1985. godine. Tada je tek počinjao razvoj industrije, ribolovaca je bilo znatno manje nego danas, a nihov pribor, znanje i vještina skromni.Što je najvažnije, krivolovaca je bilo sasvim malo.U tom periodu, rijetki ribari jednostavno se nisu mogli iz ribolova vratiti kući praznih čuvarica. Deverike i ostale bijele ribe moglo se naloviti vrećama, šaran se vrlo lako havtao i na obićan ukuvani hljeb, bez dugotrajnog prihranjivanja. Za štuku je bilo dovoljno samo zabaciti kedera ili varalicu – leptira. Smuđ je jednako dobro uzimao živog i mrtvog kedera ili parće ribice. Som, ulovljen na dubinku, bio je nešto najnormalnije, a bucova (bolena) bilo gotovo kao i vode.
Od 1980. do 1995. godine svi smo se udružili da jezero desetkujemo. Industrijske otpadne vode, separacije rudnika i prekomjerni izlov ribe, bilo od strane ribolovaca sa neskromnim prohtjevima, bilo od strane krivolovaca koji su u tome vidjeli dobar biznis i ribilji fond je skoro uništen. Klijen, škobalj, šljivar i linjak su jednostavno nestali iz jezera, a deverika “lopatarka” (lokalni naziv za krupne deverike) bucov –bolen, šaran, som i smuđ ostali su u jezeru samo u tragovima.
Za vrijeme ovog posljednjeg domovinskog rata, jezero su bukvalno ubili! Jedni su se pravdali da to čine kako bi prehranili porodice, a na drugoj strani su bili oni koji su se tako bogatili! Konačno, završetkom rata i obnovljenim radom organa i instiucija države, nastupila je treća faza života jezera Modrac. Modrac počinje da se rađa po treći put!

IZ POČETKA

Nakon 1995. godine, većina predratnih udruženja ribolovaca obnavlja svoj rad, među njima i Sporsko ribolovno društvo “Smuđ” iz Lukavca. Ovo Udruženje gazduje sa 2/3 površine jezera i riječ je o najaktivnijem i najbolje organizovanom Udruženju na području Tuzlanskog Kantona. 350 članova (aktivnih) “Smuđa” imaju i dobro organizovanu komisiju za zaštitu ribijeg fonda i jednog profesionalnog čuvara – Husniju Mrdžića. Ovo Udruženje ima i jedan dio jezera obilježen kao riblje plodište – mrjestilište, gdje je zabrana ribolova tokom cijele godine .
U 1999. godini, jezero je poribljeno sa po jednom tonom amura, šarana i soma,te nešto tostolobika iz ribnjaka “Prnjavor”. Članovi “Smuđa” vode pravi rat sa krivolovcima pošto su druge “ubice” života u jezeru odstupile.Taj rat bi bio već davno završen u korist Društva da jezero i Drustvo imaju Zakon i Vladu na svojoj strain, kao što je to slučaj u svim civilizovanim zemljama. Industrija mahom ne radi, rudnici su instalisali filtere, a prošle godine, najniži vodostaj od kada jezero postoji, iskorišten je za čišćenje priobalnog područja od nagomilanog otpada. Koliko su krivolovci i dalje aktivni, najbolje ilustruje podatak, da je samo u toku prethodne dvije godine zaplijenjeno i unisteno 1360 mreža. Ovo je rezultat akcija članova “Smuđa” uz saradnju policijske uprave Lukavac. Kada se tome dodaju i aktivnosti druga dva Udruženja koja gazduju jezerom, “Rudar” iz Tuzle i “Mrena” iz Živinica, a nadamo se i budući rad novoosnovanog Udruženja “Sloboda” iz Tuzle, današnju situaciju smatramo ipak podnošljivom. Ipak će trebati još mnogo mukotrpnog rada da bi se stekao zadovoljavajući nivo. Jezero je veliko i u njemu ribe imaju skoro idealne uslove za mrijest, tako da bi bilo dovoljno nekoliko godina odgovornog ponašanja prema životu u vodi da se ono oporavi.

Nema više redova na Kiseljaku! A i ko bi pio sa ovako zapuštenog izvorišta?!



9. Septembar 2010

Vidara-Gradačac

Poslije obavezujućih čestitki uz ovogodišnji Bajram, često suhoparnih i tek reda radi (blentave SMS porukice i sl.) odlučih da izađem negdje vani u prirodu. Na čist i svjež zrak. Ionako bi me djeca uznemiravala na vratima i tražila bajramluka. Nije da ne dam ali dosadna su preko svake mjere. Hajde de da imam svoju privatnu kuću pa da znam svu djecu iz komšiluka ali živjeti u zgradi sa pedesetak i više stanova druga je priča! Nije baš ugodno kad ti svaki minut kucaju na vrata i remete tvoj bajramski rahatluk!

Auto me već čekao ispred zgrade

Jedan poziv mobaćem i ribolovna destinacija je dogovorena.

Žabu ne treba puno moliti da skoči u vodu. Zar ne?

Tako i krenuh negdje iza 11 h. Na Vidari (Gradačac za one koji ne znaju) sam bila već u 12 h.

Pogled lijevo, pogled desno. Prelijepo. Obećavajući dan.

I bio je…

Prilaz ribočuvarskoj kućici dobrim makadamskim putićem

Određivanje mjesta za bivakovanje! Tu sam ekspert...

Prelijep pogled iz borovine na Vidaru

Pravo sam se bila razbacala sa štapovima i priborom ali se vrijeme naglo pogoršalo. Prijetila je kiša ali ispalo je mnogo gore. Pravo nevrijeme (oluja) se stuštila nad Vidarom. Dva sata sam sjedila u automobilu koji se strašno ljuljao od vjetra a toliko je grmilo i sijevalo da se čak nisam usudila ni da slikam.

U stvari, ne bojim se ja baš grmljavine ali za svaki slučaj bolje je ne koristiti se mobaćem, foto-aparatom i sl. za olujnog nevremena!

Pred oluju

Poslije skoro dva sata tutnjave, kiše, vjetra, leda, isto kao miš iz rupe izašla sam ponovo na sunce.

Oluje kao da i nije bilo ali ja zato riba počela opasno da radi!

Deverike je bilo na pretek

Deverika sa Vidare

Krenula je deverika ali je previše bio dosadan američki patuljasti somić od kojeg ni ciljanim ribolovom nisam uspjela da pobjegnem. Šta god bih bacila na udicu on je nasrtao (mjesto nisam krmila jer nisam imala vremena za bacanje adekvatne primame – ipak je ovo jednodnevni izlet).

Najmanje tridesetak komada sam upecala. Prosjek  je bio od prilike ovakav…desetak somića pa dvije-tri deverike. Uzdajući se da neće biti sljedećih ulova, prve deverike sam vraćala u vodu. Nikad nisam vidjela u životu da riba ovoliko “radi” poslije nevremena tako da sam se ipak odlučila (što inače rijetko činim) da nekoliko primjeraka ponesem kući tek toliko da se ne kaže da sam došla praznih ruku iz ribolova!

Poklonik sam pokreta UHVATI I PUSTI pa sam nekako sa stidom ponijela kući onih desetak zadnje ulovljenih deverika a i njih sam popola podijelila s komšilukom.

Šarana nije bilo ili se meni nije javljao. A gdje će mi se i javiti kad sam došla na jedan dan bez adekvatne pripreme.

Ribočuvar, zaboravih mu ime, mi reče da su se javljali ovih dana krupni komadi šarana i amura. Čak  je vidio napuhanog, crknutog amura od oko 25 kg. Ribolovci bacaju svašta. Čak i nekuhani kukuruz samo da se što prije domognu nekakvog kapitalnog primjerka! Eto ti naše ribolovne etike! Užas jedan…

Dosadni američki patuljasti somić

Od njih tridesetak jedino me ovaj “mali” pravo bocnuo iako znam pravilno prihvatati ribu ovakvog profila. Naravno, bilo je i krupnijih primjeraka.

Za naše vode, ovaj somić dođe kao kapitalni primjerak! Hahahahaha...

Najljepše je bilo u predvečerje. Šteta što sam se morala vratiti kući. Dani su sve kraći a valjalo se pripremiti i za posao narednog dana! Drugi dan Bajrama mi je ipak radni!

Riba je i dalje išla kao luda ali ostale primjerke sam vraćala u vodu. Odabrane prumjerke deverike sam već očistila na vodi i ni na pamet mi nije padalo da po mraku čistim ostale ulove. A bilo ih je…

Zalazak sunca na Vidari

Ostala bih još ali daleko je Tuzla. Ostala sam radi ribe koja je još trzala ali i radi predivnog zalaska sunca...

Još jedan predivan dan u prirodi. Bar za mene.

Odlučite i vi sami. Buljenje uz kompjuter ili priroda!

Do vas je.

Vaša EDINA.

(post dovršen 11. semptenbra 2010. god.)    :D

11. Juli 2010

Daleko je do bosanskog raja za turiste i ribolovce

PRENEŠENO SA LINKA:
http://www.bhraja.ca/Vijesti/BH-teme/Na-Jelah-polju-kod-Te%C5%A1nja-gradi-se-rekreativni-centar-%11-Bosanski-raj-za-turiste-i-ribolovce.html

Na Jelah polju kod Tešnja gradi se rekreativni centar – Bosanski raj za turiste i ribolovce

Jelah polje kod Tešnja u proteklih godinu dana postalo je pravo gradilište. Naime, kompanije Ćeman Energoprom na prostoru od 20 hektara počela je izgradnju turističko-sportskog rekreativnog centra vrijednog nekoliko miliona.

Centar će imati različite sadržaje, hotel, trgovački centar, sportske terene (deset teniskih i dva nogometna), ljetni vodeni park, zoo vrt, bazene, restoran, ribarnicu…

Vizija budućeg hotela

Neki od sadržaja već su dostupni posjetiocima, a u narednom periodu u kompaniji Ćeman-Energoprom najavljuju i nove sadržaje za odmor i rekreaciju.

Fahir Ćeman, direktor ove prestižne kompanije kaže, da je dosad u realizaciju ovoga projekta uloženo oko 2,5 miliona eura, te je potrebno još oko tri milion eura, kako bi se projekt priveo kraju.

“Već je uređeno i poribljeno vještačkoj jezero na površini od sedam hektara, te je na ovom dijelu Jelah polja u fazi izgradnja restorana od 1000 m2, jedne ribarnice od 100m2, dva bazena i dva kupališta, jednog od deset i jednog od pet duluma”, kazao je Ćeman.

Na ogromnom prostoru koji obuhvata ovaj kompleks, posjetioci već mogu vidjeti razne vrste životinja, od ponija, jelena, nojeva, do raznih vrsta ptica.

“Na prostoru od tri hektara uredili smo zoo vrt, gdje već imamo 40 grla jelena lopatara i deset grla ponija”, pojašnjava Ćeman, dodajući kako vikendom Jelah polje i pored izvođenja velikog broja radova bude preplavljeno posjetiocima.

Prvu fazu projekta sa restoranom, ribarnicom i bungalovima za sportske ribolovce, direktor Ćeman kaže da će staviti u funkciju do kraja godine, dok će bazene i hotel biti sagrađeni narednih godina, jer zahtijevaju veća ulaganja.

Projekt je predstavljen i na Sarajevo Bussines Forumu u cilju privlačenja još jednog investitora koji će sa tri miliona eura pomoći da se projekt privreden kraju, t.j. da se izgradi hotel i šoping centar.

“O konkretnim ponudama za učešće u projektu ne možemo govoriti, iako je projekt privukao pažnju stranih ulagača na Sarajevo Bussiness Forumu”, kaže Ćeman, pojašnjavajući kako kompanija Ćeman Energoprom ima sve dozvole, te je sportsko-rekreativni centar predviđen regulacionim planom.

Ako se ne pronađe drugi investitor, Ćeman kaže da će se realizacija projekta svakako završiti narednih godina, s tim što će završetak zavisiti od realizacije sredstava.

Tragom ove i sl. informacija sa portala bistrobih.ba  krenusmo tabko i ja da malkice promuzevirimo…

Kapija koja ne obećava mnogo

Iskreno da vam kažem jedva smo našli put do ovdje. Ne, nismo “nepismeni” što kažu u našem domaćem (tz) žargonu ali da ne bi ljutitih policajaca koji su stajali na skroz pogrešnom mjestu “loveći u mutnom”,  komotno smo se mogli vratiti nazad, kući.

Da nam ne bi propao kompletan izlet koji nije obuhvatao samo ovu destinaciju zastali smo na par sati ovdje. Malo pecali, više slikali ono što bi se trebalo nazavati rajem za turiste i ribolovce.

Kako će se u ovo sve uklopiti hotel i shoping-centar, vjerujte pojma nemam.

Da je ovo sve samo jedno gradilište sa meni nejasnim ciljem uvjerila sam se odmah nakon prolaska kroz kapiju.

Džabe reklame na lokalnim medijima i na web-portalima. Raju ovdje treba pozvati teka kad bude završeno vie od polovine radova.

Koliko moje oči vidješe, radovi su ovdje tek u povojima. Raja dolazi. Ona kulturna. Dolaze porodični ljudi sa djecom koja prvi put u životu imaju priliku da vide neke od divljih životinja.

Nigdje hlada nema. Mlado drveće je tek posađeno.

Mnogi namjernici su na par stotina metara prije kapije ostavljali svoje automobile u dubokoj hladovini. Za divno čudo nema automobila na nepropisnim mjestima koje bih obilježila pridjevom “ekološki”.

Da mi ne bi prikačili epitet da nisam domoljub evo i nekoliko slika koje odražavaju ljepotu nauma ovog  domaćeg biznismena  sa širokim poslovnim vidicima.

Utisak razočarenja nije me napuštao nikako. To je onaj osjećaj koji se teško može riječima opisati iako su priroda, etno kućice, ambari, trava, zeleniš, drveće i na kraju i same životinje, predivno ispale na slikama!

Pogled sa drvenog "vidikovca"

Malobrojna antialkoholno orijentisana omladina koja je našla smisao u sjedenju pod hladarama, iskreno me obradovala. Hranili su patke koje su rado dolazile na primamljive komade hljeba koje su djeca nemilice bacala.

Nigdje smeća, dreke, galame (mislim na boom-boom muziku iz automobila). Možda i zbog Srebrenice. Poštujem. Ni ja ni tabko nismo ni jednom upalili radio na putu ovamo. Čak ni radi osnovnih informacija. Dan žalosti je.

Nismo išli u Srebrenicu iako smo kanili. Možda je red bio ali tabko je morao na mezar svog rahmetli oca baš na ovaj datum.

nastavlja se…

10. Juli 2010

Jezero Bistarac kod Lukavca

Poziv na večeru se teško odbija pogotovo kad je na meniju riba.

Odluka je pala na jezero Bistarac  koje se nalazi na par kilometara idete li iz pravca Lukavca ili iz Tuzle.

Svi potrebni sadržaji za djecu, omladinu i starije (roditelje) su tu ali se ni ovdje nisam mogla oteti utisku da kapaciteti nisu popunjeni u dovoljnoj mjeri.

Prelijep ambijent uz vodu i kraj nje prosto mami da opet dođete ovdje.

panorama jezera na Bistarcu

Dan se bližio kraju pa su malobrojni kupači hitali svojim kućama ali nigdje one večernje navale.

Znate ono, kafica, sokići, svečane i ljubavničke večere i tome sl. 

Lijepo uređene staze

Imalo se šta zabilježiti "okom" kamere!

Ribe doslovno štraftaju pod mojim nogama (ima je u izobilju)

Sve je podređeno uživanju (i novčaniku, naravno)

Malobrojni kupači u jeku sezone

Mogućnost iznajmljivanja pedalina, bungalova i sl.

Preduzimljivi gazda se dosjetio i "vodene" kosilice za travu!

Nema smeća... Super!

Čekanje dok nam pripreme smuđa na žaru se isplatilo. U međuvremenu sam napravila nekoliko fotki i najzad se skrasila u restoranu “Ontario”.

Restoran ONTARIO

ONTARIO logo na svim stolovima

Vrijeme je večernjim izlascima a restoran je bio doslovno pust!

Hmm…

Enterijer restorana ONTARIO

Gazda kaže da su neki dan prskali protiv komaraca pa se odlučismo sjesti u baštu restorana.

Ipak smo zaradili nekoliko paklenih ujeda ovih nametnika!

Bašta restorana ONTARIO

Oleanderi, čempresi i još kojekakvo raslinje daju vam osjećaj kao da ste na moru.

Predivno.

Moram pohvaliti uslužne konobare i i raspoloženog kuhara (roštiljdžiju) za ovo veče. Smuđ je bio njam-njam. Da prste poližeš.

Smuđ, ukusno pripremljen i sa svim mogućim mirođijama...

Post u doradi…

(Biće još slika!)

4. Juli 2010

Još jedan vikend na Drini!

Lokacija: Zvorničko jezero, mjesto Drinjača, zaseok zaboravih (Zelinja, čini mi se)…   :D

Redam usputne slike sa prelijepim krajolicima!

Uz kaficu i sokić, odmor u motelu VIDIKOVAC!

 

 

 

 

 

 

 

 

Ulazak u mjesto Drinjaču...

 

 

 

Ovaj put sam nešto bolje prošla što se tiče vremenskih uslova pa i ulova ali ni traga onim čuvenim trofejnim ribama.

Ispod automobila smo čuvali hladnim sokove i vodu

Ribolovci kao da su u štrajku.  Jedino što sam vidjela masu čamaca na sredini jezera. Mrežaroši garant!

Kontam, pogriješila sam vrijeme i mjesto ali me lokalni (Zelinja), ljubazni domaćin uvjerio da ne griješim.

Moje "radno mjesto"

Pogled iz blizine na ovog neumornog i lijepog grabljivca

Bila je i pokoja štukica…

 

 

26. Juni 2010

Zajednički osvrt na Zvornik, zvorničko jezero i Divič

Radna sedmica mi je bila veoma teška ali je TABKO* vidno umoran ipak odlučio da krenemo zajedno ka Diviču ne bi li nekako sklepali zajedniču reportažu sa ovog predivnog jezera koje baš i nije pokazalo sve svoje čari po ovakvom kišovitom vremenu!

UMORNI TABKO*

Iskreno, Zvornik me razočarao.  A i tabka! Rat se ovdje vidi tako kao da je tek sad prestao. Ništa se od industrije, ugostiteljstva, nije mrdnulo od prijeratne Jugoslavije!
Užas živi!

Grad sa dvije-tri raskrsnice pa opet ima poteškoća u saobraćaju!

Kad ne slupasmo automobil zbog “nepismenog” vozača”!

 

Svuda se nešto gradi ali samoinicijativno. Ni traga napretku koji je najavljivao Dodik!

Hmm…

Procvata nema kao što je slučaj, recimo u tuzlanskom kantonu. RS je definitifno umrla samo što to vladajuća “klika” neće da prizna!

Malo živosti se tek osjetilo dolaskom na branu i u mjesto Divič. Ljubazni i vrijedni domaćini su nas uputili na nekoliko lokacija pogodnih za ribolov iako smo i mi a i oni znali da danas nema ribolova na Drini!

Kad kažem vrijedni domaćini to se veoma lijepo vidjelo iz uređenih kuća i avlija kao i priobalnog pojasa uz svaku kuću posebno. Kaže mi jedan mještanin da ovdje nema posla za mlade. Snalaze se kako znau i umiju. Pomažu im i donacije iz dijaspore. Čak i naši iz Federacije su iz zaboravili. Ponosni su to ljudi. Ne kukaju. Ne traže milostinju. Žive skromno ali uzdignute glave. Čak su se domaći pobrinuli da me informišu da možemo (tabko i ja) iznajmiti sobu na dan, par dana ili čitavu heftu ili mjesec. Čak i cijelu kuću. Mještani skontali da imaju šansu sa tzv. seoskim turizmom kad već nema dobre ponude od strane ugostitelja sa ovog regiona.

Hajde mi sad recite ima li ko a da ne voli domaću atmosferu?!

Ganula me njihova gostoprimljivost. Obećala sam sebi da ću makar još jednom, tokom ovog ljeta obići ovo mjestašce. Naravno ako bude lijepih i sunčanih dana. Ne žalim para za čistoću, neusiljeno gostoprimstvo i skoro netaknutu prirodu.

NEŠTO MI SE KRUPNO ZAKAČILO NA BOLONJEZ ALI OVAJ PUT NISAM IMALA SREĆE

OVAJ MALIŠA JE BIO TAMAN KAO MAMAC ZA KRUPNIJU RIBU

TABKO SE SMRZAO ALI JE ISTRAJAO SAMNOM!

ZVORNIČKU KULU NISMO IMALI VREMENA DA SNIMIMO IZ BLIZINE

Kiša nas nije otjerala ali dovoljno je bilo da nam pokvari ćejf.

Sa Drine smo otišli zadovoljni i s obećanjem da ćemo ponovo posjetiti ovaj raj na zemlji!

Ovo smo tabko i ja pronašli sa jednog ribolovnog foruma.

Citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

p.s.

Ja, baš i ne primjetih toliko bogatstvo ribljeg fonda a i jezero mi je bilo nešto pusto za vikend s obzirom na razvikanost njegove ljepote i ponude.

Nadam se da ćemo idući put imati više sreće s vremenom i naravno, s ulovima!  :D

3. Maj 2010

Krivaja – neistražena ljepotica (2. maja 2010. god.)

U skladu s nakanom a i prošlogodišnjom odlukom da s tabkom* odem na neke druge destinacije jer više nisam u takmičarskom ribolovu, obišli smo i rijeku Krivaju. Tu ljepoticu ispod planine Klek.

Bilo je i ulova. Uostalom pogledajte i sami…

Krivaja ko Krivaja, ostala je ista. Čista ko suza! Samo su se ljudi koji žive uz nju strahovito promjenili. Bilo da su stalni stanovnici uz rijeku (divlje deponije), bilo da su kamperi i povremeni (kao ove godine), prvomajski izletnici te ribolovci (gomila smeća tako karakteristična za one koji sigurno iduće godine neće pohoditi ovu ljepoticu jer će reći da je tu sve neuređeno i prljavo a čemu su i sami pridonijeli)!

Spram prošle godine, situacija je sve gora. Moguće je da sam prošle godine posjetila dobru lokaciju sa ekološki osviještenijim ljudima. Ovaj put nije bilo tako. Idući od Tuzle, tačnije na relaciji Ribnica pa sve do Zavidovića, trebalo nam je (tabku* i meni) skoro puna dva sata dok se nismo, idući i vraćajući se polako nazad, skrasili kod starog mlina (drži ga djed Uzeir) u mjestu Brezik,  gdje nam se s pravom učinilo najpogodnije za jednodnevni izlet i za ribolov!

Moguće je da je ova lokacija čišća i zbog gore napomenutog  gosp. Uzeira.

Kako sam kaže, ovdje mu redovno  na predah dolaze autobusne ture koje idu od mora ka kopnenim destinacijama pa kako sam ga skontala i njemu dođe u interesu da očisti tuđe smeće.  Po djedovoj priči, uz ono malo penzije, da se lijepo zaraditi meljući lokalnom stanovništvu ječam, kukuruz, pšenicu. Domaće pšenično brašno turisti rado uzimaju jer ga  je teško danas naći friško samljeveno,  ispod kamenog žrvnja!

Dah starine. Dah skoro netaknutog sklada prirode i stanovnika uz Krivaju!

Na prste jedne ruke,  danas se jedva može nabrojati koliko je još ovakvih mlinova ostalo u Bosni i Hercegovini. Nema struje i posebne table sa oznakom za mlin! Baš ono idilično kao u stara dobra vremena.

 Čak smo i  nas dvoje ovdje došli uz preporuku ljubaznih zavidovićana (propitkujući se gdje “ide” škobalj tog dana) inače ne bi ni obratili pažnju na dobro očuvanu mlinsku kućicu, napravljenu na idealnoj lokaciji. Bogom dano mjesto gdje nije trebalo puno intervencije  da bi se na vodenicu usmjerila snaga vodenog toka!

Sljedeća stranica «

Tema: Rubric. Blog na WordPress.com.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.