Poslije obavezujućih čestitki uz ovogodišnji Bajram, često suhoparnih i tek reda radi (blentave SMS porukice i sl.) odlučih da izađem negdje vani u prirodu. Na čist i svjež zrak. Ionako bi me djeca uznemiravala na vratima i tražila bajramluka. Nije da ne dam ali dosadna su preko svake mjere. Hajde de da imam svoju privatnu kuću pa da znam svu djecu iz komšiluka ali živjeti u zgradi sa pedesetak i više stanova druga je priča! Nije baš ugodno kad ti svaki minut kucaju na vrata i remete tvoj bajramski rahatluk!
Auto me već čekao ispred zgrade
Jedan poziv mobaćem i ribolovna destinacija je dogovorena.
Žabu ne treba puno moliti da skoči u vodu. Zar ne?
Tako i krenuh negdje iza 11 h. Na Vidari (Gradačac za one koji ne znaju) sam bila već u 12 h.
Pogled lijevo, pogled desno. Prelijepo. Obećavajući dan.
I bio je…
Prilaz ribočuvarskoj kućici dobrim makadamskim putićem
Određivanje mjesta za bivakovanje! Tu sam ekspert...
Prelijep pogled iz borovine na Vidaru
Pravo sam se bila razbacala sa štapovima i priborom ali se vrijeme naglo pogoršalo. Prijetila je kiša ali ispalo je mnogo gore. Pravo nevrijeme (oluja) se stuštila nad Vidarom. Dva sata sam sjedila u automobilu koji se strašno ljuljao od vjetra a toliko je grmilo i sijevalo da se čak nisam usudila ni da slikam.
U stvari, ne bojim se ja baš grmljavine ali za svaki slučaj bolje je ne koristiti se mobaćem, foto-aparatom i sl. za olujnog nevremena!
Pred oluju
Poslije skoro dva sata tutnjave, kiše, vjetra, leda, isto kao miš iz rupe izašla sam ponovo na sunce.
Oluje kao da i nije bilo ali ja zato riba počela opasno da radi!
Deverike je bilo na pretek
Deverika sa Vidare
Krenula je deverika ali je previše bio dosadan američki patuljasti somić od kojeg ni ciljanim ribolovom nisam uspjela da pobjegnem. Šta god bih bacila na udicu on je nasrtao (mjesto nisam krmila jer nisam imala vremena za bacanje adekvatne primame – ipak je ovo jednodnevni izlet).
Najmanje tridesetak komada sam upecala. Prosjek je bio od prilike ovakav…desetak somića pa dvije-tri deverike. Uzdajući se da neće biti sljedećih ulova, prve deverike sam vraćala u vodu. Nikad nisam vidjela u životu da riba ovoliko “radi” poslije nevremena tako da sam se ipak odlučila (što inače rijetko činim) da nekoliko primjeraka ponesem kući tek toliko da se ne kaže da sam došla praznih ruku iz ribolova!
Poklonik sam pokreta UHVATI I PUSTI pa sam nekako sa stidom ponijela kući onih desetak zadnje ulovljenih deverika a i njih sam popola podijelila s komšilukom.
Šarana nije bilo ili se meni nije javljao. A gdje će mi se i javiti kad sam došla na jedan dan bez adekvatne pripreme.
Ribočuvar, zaboravih mu ime, mi reče da su se javljali ovih dana krupni komadi šarana i amura. Čak je vidio napuhanog, crknutog amura od oko 25 kg. Ribolovci bacaju svašta. Čak i nekuhani kukuruz samo da se što prije domognu nekakvog kapitalnog primjerka! Eto ti naše ribolovne etike! Užas jedan…
Dosadni američki patuljasti somić
Od njih tridesetak jedino me ovaj “mali” pravo bocnuo iako znam pravilno prihvatati ribu ovakvog profila. Naravno, bilo je i krupnijih primjeraka.
Za naše vode, ovaj somić dođe kao kapitalni primjerak! Hahahahaha...
Najljepše je bilo u predvečerje. Šteta što sam se morala vratiti kući. Dani su sve kraći a valjalo se pripremiti i za posao narednog dana! Drugi dan Bajrama mi je ipak radni!
Riba je i dalje išla kao luda ali ostale primjerke sam vraćala u vodu. Odabrane prumjerke deverike sam već očistila na vodi i ni na pamet mi nije padalo da po mraku čistim ostale ulove. A bilo ih je…
Zalazak sunca na Vidari
Ostala bih još ali daleko je Tuzla. Ostala sam radi ribe koja je još trzala ali i radi predivnog zalaska sunca...
Još jedan predivan dan u prirodi. Bar za mene.
Odlučite i vi sami. Buljenje uz kompjuter ili priroda!
Do vas je.
Vaša EDINA.
(post dovršen 11. semptenbra 2010. god.) 
Ja sam to uradila sinoć. Sat unazad. Za svaki slučaj da ne zaboravim.
