Ribolovna priča

21. Novembar 2010

9. Oktobar 2010

Najzad se neko sjetio Modraca!

Javna deponija na obali Modraca u MZ Kiseljak

Svaka čast mladima. Sjetili su se makar preko Facebook-a da animiraju ljude na ovoj hvale vrijednoj ekološkoj prozivci jer ipak je ovo daleko od akcije. Nekad je Facebook bio jak kad su u pitanju bile velike ekološke i političke aktivnosti. Sad su i domaći moćnici (čitajte političari ako vam više odgovara) oguglali na to.

Nas ekologe ili bar koji se se smatramo ljubiteljima prirode i zagovornicima njene čistoće, “lokalci” ne hebu ni za suhu šljivu!

I ova deponija je locirana u MZ Kiseljak

Nek’ mi ne zamjere na oštrim riječima ali dok se u glavama mnogih ne promjeni “ono nešto” ili još popularnije “dok ne dođu tobe”, ništa se u vezi Modraca neće promjeniti. Ja ga već godinama ne pohodim pogotovo od kako sam napustila takmičarski ribolov!

Zašto ne pohodim?

Dojadilo mi da prvo moram očistiti tuđe smeće na obali pa tek onda namjestiti kamp na nekoj povoljnoj ribolovnoj destinaciji!

A šta tek vadim iz vode to je posebna priča. O tome sam pisala u svojim prethodnim postovima!

Nema se šta za reći! Turisti se "pale" na ovo!

Kopiram tekst u potpunosti bez ikakvih ispravki! Momcima koji su ovo postavili na Fejs bih samo preporučila da manje kopiraju i da daju više “osobnosti! svojim člancima! Pogotovo ako se radi o autohtonim napisima sa nekadašnjih blogova i web-portala te fotografija skinutih sa istih!

Ne zaboravite! Ja još surfam internetom i ne pecam samo virtualno kako to misli jedan LJUTI banovićanin sa Ramićkog jezera! Pogodio ga moj ekološki osvrt i na to “obešćašćeno” jezero!

A da bih se i ja, makar virtualno priključila vašoj akciji, koristim se prilikom da i ja postavim nekoliko slika sa vaše Fejs-grupe! Ne zamjerite!

Ja ovakvu brodicu ne bih ostavila na nemilost zubu vremena! Bar toliko cijenim svoj novac. Hmm...

 

Kad ne znaš šta ćeš sa krntijom, "krhni" je u Modrac!

Zar je potreban komentar?

Ako ti zatreba građe za novu kuću slobodno uzmi sa starog hotela na Kiseljaku! Džabalama je…

 

Zar nije tuzno gledati ovakvu ljepotu,ovakvo bogatstvo koju mnogi nemaju,a za koje mnogi nemaju razumjevanja i pameti.Zastitimo ovo makar od vece stete kada je jedna vec ucinjena!!!Kakvi su to ljudi pa unistavaju ovakvu ljepotu?

POSTANAK

Akumulaciono jezero Modrac nastalo je 1964.godine izgradnjom brane na rijeci Spreči u mjestu Modrac, opština Lukavac, kako bi se industrijska postrojenja Tuzle i Živinica snadbjevala vodom. Na njega se može doći sa svih strana. Iz pravca Doboja I Gračanice magistralnim putem Doboj –Tuzla.U Lukavcu se skrene desno na regionalni put prema Banovićima, uzvodno uz rijeku Spreču, prolaskom kroz mjesta Modrac i Prokosoviće, stižete do jezera. Nastavljajući tim putem prolazite kroz mjesta Lukavačke opštine: Bikodze, Turija, Babice, Poljice. Pristup jezeru moguć je duž cijele obale. Ako se krećete iz pravca Hrvatske i preko graničnog prelaza Orašje te iz pravca Gradačca i Srebrenika, do jezera ce te doći putem Orašje – Tuzla.U mjestu Šićki Brod (raskrsnica – petlja pred Tuzlu) možete skrenuti desno prema Lukavcu i izaći na jezero več navedenim putem Doboj – Tuzla, ili produžiti, pa preko Kiseljaka i eto vas na jezeru.Ako dolazite iz pravca Sarajeva magistralnim putem prema Tuzli, do jezera možete stići prolazeći kroz Živinicku opstinu, Šerici priluk, ili produžiti do Husina ili Šićkog Broda. I da hoćete, jezero ne možete promašiti. Riječ je o jednoj od najvećih akumulacija u bivšoj Jugoslaviji, u koju se ulijevaju rijeke Spreča i Turija. Prostire se na oko 17 kvadratnih kilometara, maksimalna dubina je oko 20 m., najveća širina oko 1600 m., a dužina 11 km..
Jezero Modrac je izuzetno veliki potencijal, ne samo za snadbjevanje idustrijskih postrojenja vodom, već i za navodnjavanje, zatim kao moguća fabrika pitke vode, idealno mjesto za razvoj turizma, i za najvazniju stvar na svjetu – ribolov. Cijelom dužinom obala je pristupačna i za vrijeme niskog vodostaja, automobilom se može stići skoro do svakog dobrog mjesta za pecanje na jezeru. Za vrjeme visokog vodostaja, potrebno je kratku dionicu preći pjesice.
Najveće dubine prostiru se sredinom jezera, gdje su i stara korita rijeke Spreče i Turije, te u neposrednoj blizini brane. Dno se sastoji od zemlje i kamena, na jednom djelu Tuzlanske obale ispod Kiseljaka i dobar dio obale ispod sela Bokavici u Lukavačkom dijelu, kao i prema brani. Dno jezera prepuno je panjeva, krupnog kamenja i ostataka drveća, kuća i drugih potopljeni objekata.

ŽIVOT U JEZERU

Jezero je bilo najbogatije u periodu njegovog nastanka pa negdje do 1985. godine. Tada je tek počinjao razvoj industrije, ribolovaca je bilo znatno manje nego danas, a nihov pribor, znanje i vještina skromni.Što je najvažnije, krivolovaca je bilo sasvim malo.U tom periodu, rijetki ribari jednostavno se nisu mogli iz ribolova vratiti kući praznih čuvarica. Deverike i ostale bijele ribe moglo se naloviti vrećama, šaran se vrlo lako havtao i na obićan ukuvani hljeb, bez dugotrajnog prihranjivanja. Za štuku je bilo dovoljno samo zabaciti kedera ili varalicu – leptira. Smuđ je jednako dobro uzimao živog i mrtvog kedera ili parće ribice. Som, ulovljen na dubinku, bio je nešto najnormalnije, a bucova (bolena) bilo gotovo kao i vode.
Od 1980. do 1995. godine svi smo se udružili da jezero desetkujemo. Industrijske otpadne vode, separacije rudnika i prekomjerni izlov ribe, bilo od strane ribolovaca sa neskromnim prohtjevima, bilo od strane krivolovaca koji su u tome vidjeli dobar biznis i ribilji fond je skoro uništen. Klijen, škobalj, šljivar i linjak su jednostavno nestali iz jezera, a deverika “lopatarka” (lokalni naziv za krupne deverike) bucov –bolen, šaran, som i smuđ ostali su u jezeru samo u tragovima.
Za vrijeme ovog posljednjeg domovinskog rata, jezero su bukvalno ubili! Jedni su se pravdali da to čine kako bi prehranili porodice, a na drugoj strani su bili oni koji su se tako bogatili! Konačno, završetkom rata i obnovljenim radom organa i instiucija države, nastupila je treća faza života jezera Modrac. Modrac počinje da se rađa po treći put!

IZ POČETKA

Nakon 1995. godine, većina predratnih udruženja ribolovaca obnavlja svoj rad, među njima i Sporsko ribolovno društvo “Smuđ” iz Lukavca. Ovo Udruženje gazduje sa 2/3 površine jezera i riječ je o najaktivnijem i najbolje organizovanom Udruženju na području Tuzlanskog Kantona. 350 članova (aktivnih) “Smuđa” imaju i dobro organizovanu komisiju za zaštitu ribijeg fonda i jednog profesionalnog čuvara – Husniju Mrdžića. Ovo Udruženje ima i jedan dio jezera obilježen kao riblje plodište – mrjestilište, gdje je zabrana ribolova tokom cijele godine .
U 1999. godini, jezero je poribljeno sa po jednom tonom amura, šarana i soma,te nešto tostolobika iz ribnjaka “Prnjavor”. Članovi “Smuđa” vode pravi rat sa krivolovcima pošto su druge “ubice” života u jezeru odstupile.Taj rat bi bio već davno završen u korist Društva da jezero i Drustvo imaju Zakon i Vladu na svojoj strain, kao što je to slučaj u svim civilizovanim zemljama. Industrija mahom ne radi, rudnici su instalisali filtere, a prošle godine, najniži vodostaj od kada jezero postoji, iskorišten je za čišćenje priobalnog područja od nagomilanog otpada. Koliko su krivolovci i dalje aktivni, najbolje ilustruje podatak, da je samo u toku prethodne dvije godine zaplijenjeno i unisteno 1360 mreža. Ovo je rezultat akcija članova “Smuđa” uz saradnju policijske uprave Lukavac. Kada se tome dodaju i aktivnosti druga dva Udruženja koja gazduju jezerom, “Rudar” iz Tuzle i “Mrena” iz Živinica, a nadamo se i budući rad novoosnovanog Udruženja “Sloboda” iz Tuzle, današnju situaciju smatramo ipak podnošljivom. Ipak će trebati još mnogo mukotrpnog rada da bi se stekao zadovoljavajući nivo. Jezero je veliko i u njemu ribe imaju skoro idealne uslove za mrijest, tako da bi bilo dovoljno nekoliko godina odgovornog ponašanja prema životu u vodi da se ono oporavi.

Nema više redova na Kiseljaku! A i ko bi pio sa ovako zapuštenog izvorišta?!



9. Septembar 2010

Vidara-Gradačac

Poslije obavezujućih čestitki uz ovogodišnji Bajram, često suhoparnih i tek reda radi (blentave SMS porukice i sl.) odlučih da izađem negdje vani u prirodu. Na čist i svjež zrak. Ionako bi me djeca uznemiravala na vratima i tražila bajramluka. Nije da ne dam ali dosadna su preko svake mjere. Hajde de da imam svoju privatnu kuću pa da znam svu djecu iz komšiluka ali živjeti u zgradi sa pedesetak i više stanova druga je priča! Nije baš ugodno kad ti svaki minut kucaju na vrata i remete tvoj bajramski rahatluk!

Auto me već čekao ispred zgrade

Jedan poziv mobaćem i ribolovna destinacija je dogovorena.

Žabu ne treba puno moliti da skoči u vodu. Zar ne?

Tako i krenuh negdje iza 11 h. Na Vidari (Gradačac za one koji ne znaju) sam bila već u 12 h.

Pogled lijevo, pogled desno. Prelijepo. Obećavajući dan.

I bio je…

Prilaz ribočuvarskoj kućici dobrim makadamskim putićem

Određivanje mjesta za bivakovanje! Tu sam ekspert...

Prelijep pogled iz borovine na Vidaru

Pravo sam se bila razbacala sa štapovima i priborom ali se vrijeme naglo pogoršalo. Prijetila je kiša ali ispalo je mnogo gore. Pravo nevrijeme (oluja) se stuštila nad Vidarom. Dva sata sam sjedila u automobilu koji se strašno ljuljao od vjetra a toliko je grmilo i sijevalo da se čak nisam usudila ni da slikam.

U stvari, ne bojim se ja baš grmljavine ali za svaki slučaj bolje je ne koristiti se mobaćem, foto-aparatom i sl. za olujnog nevremena!

Pred oluju

Poslije skoro dva sata tutnjave, kiše, vjetra, leda, isto kao miš iz rupe izašla sam ponovo na sunce.

Oluje kao da i nije bilo ali ja zato riba počela opasno da radi!

Deverike je bilo na pretek

Deverika sa Vidare

Krenula je deverika ali je previše bio dosadan američki patuljasti somić od kojeg ni ciljanim ribolovom nisam uspjela da pobjegnem. Šta god bih bacila na udicu on je nasrtao (mjesto nisam krmila jer nisam imala vremena za bacanje adekvatne primame – ipak je ovo jednodnevni izlet).

Najmanje tridesetak komada sam upecala. Prosjek  je bio od prilike ovakav…desetak somića pa dvije-tri deverike. Uzdajući se da neće biti sljedećih ulova, prve deverike sam vraćala u vodu. Nikad nisam vidjela u životu da riba ovoliko “radi” poslije nevremena tako da sam se ipak odlučila (što inače rijetko činim) da nekoliko primjeraka ponesem kući tek toliko da se ne kaže da sam došla praznih ruku iz ribolova!

Poklonik sam pokreta UHVATI I PUSTI pa sam nekako sa stidom ponijela kući onih desetak zadnje ulovljenih deverika a i njih sam popola podijelila s komšilukom.

Šarana nije bilo ili se meni nije javljao. A gdje će mi se i javiti kad sam došla na jedan dan bez adekvatne pripreme.

Ribočuvar, zaboravih mu ime, mi reče da su se javljali ovih dana krupni komadi šarana i amura. Čak  je vidio napuhanog, crknutog amura od oko 25 kg. Ribolovci bacaju svašta. Čak i nekuhani kukuruz samo da se što prije domognu nekakvog kapitalnog primjerka! Eto ti naše ribolovne etike! Užas jedan…

Dosadni američki patuljasti somić

Od njih tridesetak jedino me ovaj “mali” pravo bocnuo iako znam pravilno prihvatati ribu ovakvog profila. Naravno, bilo je i krupnijih primjeraka.

Za naše vode, ovaj somić dođe kao kapitalni primjerak! Hahahahaha...

Najljepše je bilo u predvečerje. Šteta što sam se morala vratiti kući. Dani su sve kraći a valjalo se pripremiti i za posao narednog dana! Drugi dan Bajrama mi je ipak radni!

Riba je i dalje išla kao luda ali ostale primjerke sam vraćala u vodu. Odabrane prumjerke deverike sam već očistila na vodi i ni na pamet mi nije padalo da po mraku čistim ostale ulove. A bilo ih je…

Zalazak sunca na Vidari

Ostala bih još ali daleko je Tuzla. Ostala sam radi ribe koja je još trzala ali i radi predivnog zalaska sunca...

Još jedan predivan dan u prirodi. Bar za mene.

Odlučite i vi sami. Buljenje uz kompjuter ili priroda!

Do vas je.

Vaša EDINA.

(post dovršen 11. semptenbra 2010. god.)    :D

10. Juli 2010

Jezero Bistarac kod Lukavca

Poziv na večeru se teško odbija pogotovo kad je na meniju riba.

Odluka je pala na jezero Bistarac  koje se nalazi na par kilometara idete li iz pravca Lukavca ili iz Tuzle.

Svi potrebni sadržaji za djecu, omladinu i starije (roditelje) su tu ali se ni ovdje nisam mogla oteti utisku da kapaciteti nisu popunjeni u dovoljnoj mjeri.

Prelijep ambijent uz vodu i kraj nje prosto mami da opet dođete ovdje.

panorama jezera na Bistarcu

Dan se bližio kraju pa su malobrojni kupači hitali svojim kućama ali nigdje one večernje navale.

Znate ono, kafica, sokići, svečane i ljubavničke večere i tome sl. 

Lijepo uređene staze

Imalo se šta zabilježiti "okom" kamere!

Ribe doslovno štraftaju pod mojim nogama (ima je u izobilju)

Sve je podređeno uživanju (i novčaniku, naravno)

Malobrojni kupači u jeku sezone

Mogućnost iznajmljivanja pedalina, bungalova i sl.

Preduzimljivi gazda se dosjetio i "vodene" kosilice za travu!

Nema smeća... Super!

Čekanje dok nam pripreme smuđa na žaru se isplatilo. U međuvremenu sam napravila nekoliko fotki i najzad se skrasila u restoranu “Ontario”.

Restoran ONTARIO

ONTARIO logo na svim stolovima

Vrijeme je večernjim izlascima a restoran je bio doslovno pust!

Hmm…

Enterijer restorana ONTARIO

Gazda kaže da su neki dan prskali protiv komaraca pa se odlučismo sjesti u baštu restorana.

Ipak smo zaradili nekoliko paklenih ujeda ovih nametnika!

Bašta restorana ONTARIO

Oleanderi, čempresi i još kojekakvo raslinje daju vam osjećaj kao da ste na moru.

Predivno.

Moram pohvaliti uslužne konobare i i raspoloženog kuhara (roštiljdžiju) za ovo veče. Smuđ je bio njam-njam. Da prste poližeš.

Smuđ, ukusno pripremljen i sa svim mogućim mirođijama...

Post u doradi…

(Biće još slika!)

4. Juli 2010

Još jedan vikend na Drini!

Lokacija: Zvorničko jezero, mjesto Drinjača, zaseok zaboravih (Zelinja, čini mi se)…   :D

Redam usputne slike sa prelijepim krajolicima!

Uz kaficu i sokić, odmor u motelu VIDIKOVAC!

 

 

 

 

 

 

 

 

Ulazak u mjesto Drinjaču...

 

 

 

Ovaj put sam nešto bolje prošla što se tiče vremenskih uslova pa i ulova ali ni traga onim čuvenim trofejnim ribama.

Ispod automobila smo čuvali hladnim sokove i vodu

Ribolovci kao da su u štrajku.  Jedino što sam vidjela masu čamaca na sredini jezera. Mrežaroši garant!

Kontam, pogriješila sam vrijeme i mjesto ali me lokalni (Zelinja), ljubazni domaćin uvjerio da ne griješim.

Moje "radno mjesto"

Pogled iz blizine na ovog neumornog i lijepog grabljivca

Bila je i pokoja štukica…

 

 

3. Maj 2010

Krivaja – neistražena ljepotica (2. maja 2010. god.)

U skladu s nakanom a i prošlogodišnjom odlukom da s tabkom* odem na neke druge destinacije jer više nisam u takmičarskom ribolovu, obišli smo i rijeku Krivaju. Tu ljepoticu ispod planine Klek.

Bilo je i ulova. Uostalom pogledajte i sami…

Krivaja ko Krivaja, ostala je ista. Čista ko suza! Samo su se ljudi koji žive uz nju strahovito promjenili. Bilo da su stalni stanovnici uz rijeku (divlje deponije), bilo da su kamperi i povremeni (kao ove godine), prvomajski izletnici te ribolovci (gomila smeća tako karakteristična za one koji sigurno iduće godine neće pohoditi ovu ljepoticu jer će reći da je tu sve neuređeno i prljavo a čemu su i sami pridonijeli)!

Spram prošle godine, situacija je sve gora. Moguće je da sam prošle godine posjetila dobru lokaciju sa ekološki osviještenijim ljudima. Ovaj put nije bilo tako. Idući od Tuzle, tačnije na relaciji Ribnica pa sve do Zavidovića, trebalo nam je (tabku* i meni) skoro puna dva sata dok se nismo, idući i vraćajući se polako nazad, skrasili kod starog mlina (drži ga djed Uzeir) u mjestu Brezik,  gdje nam se s pravom učinilo najpogodnije za jednodnevni izlet i za ribolov!

Moguće je da je ova lokacija čišća i zbog gore napomenutog  gosp. Uzeira.

Kako sam kaže, ovdje mu redovno  na predah dolaze autobusne ture koje idu od mora ka kopnenim destinacijama pa kako sam ga skontala i njemu dođe u interesu da očisti tuđe smeće.  Po djedovoj priči, uz ono malo penzije, da se lijepo zaraditi meljući lokalnom stanovništvu ječam, kukuruz, pšenicu. Domaće pšenično brašno turisti rado uzimaju jer ga  je teško danas naći friško samljeveno,  ispod kamenog žrvnja!

Dah starine. Dah skoro netaknutog sklada prirode i stanovnika uz Krivaju!

Na prste jedne ruke,  danas se jedva može nabrojati koliko je još ovakvih mlinova ostalo u Bosni i Hercegovini. Nema struje i posebne table sa oznakom za mlin! Baš ono idilično kao u stara dobra vremena.

 Čak smo i  nas dvoje ovdje došli uz preporuku ljubaznih zavidovićana (propitkujući se gdje “ide” škobalj tog dana) inače ne bi ni obratili pažnju na dobro očuvanu mlinsku kućicu, napravljenu na idealnoj lokaciji. Bogom dano mjesto gdje nije trebalo puno intervencije  da bi se na vodenicu usmjerila snaga vodenog toka!

23. April 2010

Patuljci pojma nemaju

Danas sam sa tabkom* posjetila jezero na kopu Šićki i ne malo sam bila iznenađena neinformiranošću izletnika o skorašnjoj mogućnosti da ovaj biser nadomak Tuzle nestane sa lica zemlje!

Nisu željeli da ih slikamo i ovjekovječimo njihovo pijančevanje i krkanluk. Haman su se prepali naših novih skupocjenih mobitela i digitalnih fotoaparata i malene sveščice u kojoj smo mislili da zapišemo pokoju notu sa ovog predivnog jezera čije obale su tek počele da se bude u svoj svojoj proljećnoj ljepoti.

Do 1. Maja (praznika rada) kada se ovdje očekuje veliki broj izletnika, drveće ima da olista u onoj tipičnoj svijetlo zelenoj boji karakterističnoj za rano proljeće.

Ima da prorade i mini deponije smeća od tih istih nesavjesnih izletnika, kampera, ribolovaca!

U gore spomenutu svešćicu niko nije htio da upiše svoje utiske o ljepoti ovog jezera.

Kad sam spomenula da neke od njihovih potpisa za eventualnu peticiju mogu da skeniram i postavim na internet u sklopu AKCIJE I PETICIJE ZA OČUVANJE JEZERA, sa strahom su odbili, obrazlažući to činjenicom da se oni ne miješaju u politiku a pojedini čak i da im se .ebe šta će biti sa jezerom!

Hmm….

Baš čudno, zar ne?

Hajde de. Makar smo im pokvarili onaj dobro nam poznati i bahati osjećaj dokone sigurnosti u njihovo nedodirljivo “ponašanje”  i naglasili da makar neko prati svaki njihov pokret. Pogotovo, eventualno bacanje smeća. Konkretno pivskih flašica koje su letjele i u jezero i na prilazni put a nije još ni podne bilo! Sudeći po hrani i piću (nismo zavirivali u tuđe jer su nas sami pozvali što smo glatko odbili), njihova terevenka će se završiti sutra u subotu ili možda čak i nedjelju.

Neko sa strane bi rekao, blago njima, uživaju. Ja bih prije rekla da su vidjeli sami sebe. Najmanje ljepotu prirode u kojoj su tobože došli da uživaju.

To je onaj jedinstven osjećaj koji kao pojedinka ne mogu da opišem. Ima ljudi na kugli zemaljskoj samozadovoljnih sobom koji ne mare za ostale. Koje je briga za danas a za sutra, lako ćemo.

Ne bi mi bio problem zbližiti se s takvim ljudima. Naprotiv. Druželjibiv sam tip.

Mnogo veći problem bi mi bio, gdje naći pogodno mjesto uz obalu jezera a da ne budem blizu takvima ili sličnim njima!

Ja u prirodu i na vodu dolazim da uživam svim svojim čulima.

Zašto imam oči a da ne gledam ovaj biser nadomak Tuzle?!

Zašto imam uši pa da ne slušam poj ptica pjevačica i prelijetanje grmuša u obližnjem šipražju. Znači, daleko od gradske buke!

Voda je toliko čista da se komotno može i napiti iste. Znači s njom mogu i utoliti žeđ ako je baš zapelo. U najmanju ruku, umiti se njom!

Ovdje se diše punim plućima. Od nastanka jezera pa do danas, priroda je učinila svoje. Bogatstvo flore i faune ovdje je nemjerljivo.

I sad sve to teba da se uništi zbog megalomanskih težnji (da sad i ja ne zadirem u ekonomsku politiku) lokalnih moćnika obećavajući lažan prosperitet lokalnom stanovništvu Šića, Bukinja, Tuzle a kaobajagi i cijele BiH!

Hmm…

+++

+++

(post u doradi…)

Više slika na posebnoj stranici sa desne strane ovog bloga ili direktno na linku:

Sljedeća stranica «

Tema: Rubric. Blog na WordPress.com.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.